Risk Management: Chris Davenport at TEDxMileHigh - YouTube

Prevoditelj: Igor Pureta Recezent: Ivan Stamenković

Dobrodošli!

Drago mi je da sam ovdje.

Koliko vas misli da su ekstremni skijaši ludi?

Većina. Zbog stvari koje vidite u filmovima, zar ne?

Da, sigurno izgleda tako.

Danas ću se potruditi najbolje što mogu da srušim taj mit.

Kada sam čuo da su tema ovog govora rizik i nagrada,

bio sam vrlo uzbuđen,

jer živim u svijetu koji je definiran rizikom i nagradom.

Ustvari, rekao bih da definira moj život, moju profesiju.

Stalno radim opasne stvari.

Prije nekog vremena, postajući stariji, prije možda deset godina,

počeo sam razmišljati više o tome kako upravljati rizikom.

Svi želimo doživjeti duboku starost,

skijati s našim unucima i preživjeti.

Počeo sam analitički pristupati

onome što radim kao skijaš,

kako bih mogao preživjeti.

Govorit ću stoga nešto o usavršavanju umjetnosti upravljanja rizikom

s kakvim se suočavamo na planini,

i koristit ću putovanje,

koje sam vodio na Mount Everest prošle godine, prije godinu dana,

kako bih odredio strukturu za ovaj razgovor.

Dakle, što je rizik?

Svi znamo tu riječ.

Vjerojatno ju koristite, znate što je riskantno,

no što je zapravo definicija rizika?

Za mene je to radnja ili aktivnost s potencijalom da pođe krivo.

To može biti jako puno stvari.

Može biti skijanje, planinarski uspon,

poslovni dogovor, ulog, veza.

Toliko drugačijih stvari koje mogu biti riskantne.

Pomalo je rizično stajati ovdje sada.

Mogao bih totalno uprskati.

No, što je najgore što se može dogoditi?

Možda se mogu osramotiti.

Dakle kada znamo što je rizik,

možemo razmisliti o tome zašto mi, kao ljudi, riskiramo.

Pomalo je nelogično; trebalo bi htjeti sačuvati sebe

kako bi doživjeli duboku starost, ali ne, ljudi vole riskirati.

Zašto?

Uzbudljivo je.

Zabavno je spustiti se niz planinu i osjetiti snježni prah na licu.

Zabavno je penjati se na planinu.

Zabava, uzbuđenje, adrenalin je biti vani i baviti se ovakvom vrstom sporta.

Riskiramo kako bismo zaradili,

riskiramo kako bismo poboljšali svoju reputaciju ili sliku o nama.

Razne vrste razloga postoje zašto bismo riskirali,

a opet, riskirati je vrlo nelogično.

Zašto sjediti za stolom, kladiti se i gubiti novac?

Kada pobijedite, vaš mozak reagira: "To mi se stvarno sviđa!"

Iako ste izgubili devet od deset puta.

To je pojednostavljeno objašnjenje zašto riskiramo.

Na Mount Everest sam odlučio ići zbog više manje svih ovih razloga.

Da, bio sam plaćen kao vodič, dakle postoji novčana nagrada.

Bilo je vrlo zabavno, iako je dugo i teško, vrlo je zabavno i uzbudljivo.

Postojala je mogućnost

da će povećati moju reputaciju vodiča ako budemo uspješni.

S druge strane, ako niste uspješni,

rizik neuspjeha, vraćanja, ne dostizanja vrha,

je velik i postoji mnogo drugih potencijalnih rizika

o kojima ću ubrzo pričati.

Dakle kako prepoznajemo ove stvari

kada se penjemo na planinu u Coloradu, na Mount Everest,

pogledamo planinu i moramo otvoriti oči, uši,

sve osjete da upijemo sve što vidimo i osjećamo,

i pogledamo oko sebe.

Na Mount Everestu, rizici su pukotine, poput ove velike pored koje sam skijao.

Ne želite pasti u to; nećete nikada izaći.

Lavine, naravno.

Prije samo dva tjedna, mediji su bili puni priča s Mount Everesta

jer je bilo puno nezgoda.

Kamenje se otkotrljalo na ljude, ljudi su padali,

bilo je hitnih medicinskih slučajeva,

mnogo loših stvari.

Mnogo toga dolazi od ljudi koji

vjerojatno ne bi trebali uopće biti tamo.

To je rizik koji biraju prihvatiti,

možda je to izlazak iz njihove zone ugode

ili prelazak preko granica onoga za što su sposobni

kada idu na Mount Everest.

Procjena rizika je zapravo samo određivanje vjerojatnosti

hoće li se nešto dogoditi.

Znamo da se loše stvari događaju.

Grom može udariti, auto se može razbiti, možete pasti, može se dogoditi lavina,

no hoće li?

To je važno razumjeti.

Svi znamo sve loše stvari, vidjeli smo rizike ispred sebe,

prepoznali smo ih, no hoće li se dogoditi?

Ovdje iskustvo igra ogromnu ulogu.

Ako ste se popeli na sve planine u Coloradu,

dobili ste bogatstvo znanja koje možete koristiti za dobre odluke.

Ako ste u bankarstvu 30 godina,

imate bogatstvo znanja i iskustva

koje koristite da bi poboljšali svoje odluke.

Ja sam odrastao kao skijaš u planinama,

dakle to mi je najugodnije mjesto.

Ugodnije mi je na vrhu planine

nego hodajući ulicom, gdje osjećam kao da imam manje kontrole.

Dakle u procjeni rizika,

gledamo koja je vjerojatnost da se nešto loše dogodi?

Želimo upravljati tim stvarima.

Znamo što su rizici, znamo koje su vjerojatnosti,

ili se barem nadamo da znamo.

Moramo se sjetiti da mi, kao ljudi,

nismo pametni koliko volimo misliti da jesmo.

Ljudi su sposobni za nevjerojatno glupe stvari,

i čini se kao da nikada ne učimo iz tuđih grešaka.

Možete se vratiti u povijest i vidjeti da su svi napravili nešto krivo.

Svi su napravili sve krivo.

Samo što ne učimo uvijek iz toga, pa često ponavljamo te greške.

Ima umjetnosti u upravljanju rizikom,

i naučit ću vas, odnosno dati vam alat, koji sam stvorio.

Vrsta metodologije je koju sam stvorio; zovem ju S.U.P.P. (M.E.A.T.) metoda.

Htio sam staviti odrezak na zaslon, jer sam mislio da će biti smiješno,

ali ipak sam to izbjegao.

Zapravo sam vegetarijanac, pa je meni još smješnije.

No, samo je akronim. Nazvao bih ju T.E.A.M. metoda,

ali MEAT je bilo u pravom redoslijedu koji sam htio.

Ovo je slika South Col-a na Mount Everestu,

visoki kamp, i u daljini je vrh.

Razgovarat ćemo o tome

kako je ići iz tog visokog kampa do vrha,

i kako smo upravljali rizikom taj dan.

Prva stvar koju možete napraviti iz metode je smanjiti.

Smanjiti samo znači ublažiti rizik, znači ugađati situaciju.

Na primjer, skijaške patrole na skijaškim dijelovima će bacati bombe

u jutro nakon velikog snijega

kako bi pokušali navesti lavinu da se spusti na strmiji teren

kako bi ih mogli sigurno otvoriti za javnost.

Odjel za prijevoz u Coloradu će ići na autoceste

i pucati iz pušaka, kao na primjer na Lovelandu ili Berthoud Passu,

kako bi uzrokovali lavinu prije nego što otvore autocestu

ako je scenarij opasan.

Pokušavaju ugoditi situaciju, smanjiti štetu, kako bi bilo sigurnije.

Druga stvar je, i ovo je zapravo fotografija

četvrte najviše svjetske planine, uzeta u zoru s otprilike 8.5 km

na Everestu, a ovo je Lhotse, na kojoj, usput, nitko nikad nije skijao

ako itko traži vrlo kul projekt.

Vrlo je riskantno doduše.

(Smijeh)

Vrlo riskantno.

Druga stvar koju možemo napraviti je ukloniti cijeli rizik.

Što to znači?

Nemojte ići. Nemojte to napraviti.

19-og svibnja prošle godine, probudili smo se oko 20 sati na South Colu,

izašli smo iz šatora, obukli se, popili nešto toplog čaja.

To je otprilike sve što možete tamo gore.

Oko 22 sata, počeli smo hodati prema vrhu.

Bila je snježna noć, puhalo je, nisu bili dobri uvjeti.

Hodali smo otprilike sat vremena, kojih 200 vertikalnih metara,

i na 8.4 km, pogledao sam svog klijenta i jednog od drugih i rekao,

"Ovo nije dobro.

Ne sviđa mi se vrijeme."

Bilo je vrlo hladno i vjetrovito i trebao je to biti dug i težak uspon.

Odlučio sam, zajedno s još jednim vodičem, iskoristiti priliku,

a bila je to riskantna odluka,

okrenuti se i vratiti na South Col.

Imali smo jednu priliku, imali smo dovoljno kisika da idemo sljedeće noći.

Ako propustimo tu priliku, gotovi smo, vraćamo se natrag dolje.

Odlučili smo, dakle, ukloniti opasnost te noći, vratiti se natrag,

spavati sigurno u našim šatorima i pokušati ponovo sljedeći dan.

Na sreću, probudili smo se sljedećeg dana, i bilo je apsolutno predivno vani,

Sunce je sjalo, opuštali smo se cijeli dan,

i učinili istu stvar:

ustali oko 20 sati, kuhali, obukli se, bili smo vani do 22 sata, penjući se.

Bila je predivna zvjezdana večer, mjesec je bio vani.

Bila je to prava odluka.

U ovom slučaju smo, dakle, prihvatili rizik.

Osjećali smo se dobro u vezi situacije.

Naša tijela su se osjećala dobro, uvjeti su izgledali sjajno,

i rekli smo, "Znaš što? Ovo je dobro."

Naša intuicija, naš instinkt,

stvari koje smo naučili tijekom godina u planinama

su nam govorile, "U igri smo, idemo."

Ovdje je fotografija mojeg prijatelja i još jednog vodiča, Neala Beidlemana,

kojeg mnogi od vas možda znaju.

Iz Colorada je i uključen je u knjigu Jona Krakauera "Bez daha"

o nesreći iz 1996.

Vratio se na Everest sa mnom prvi put nakon 15 godina.

Vrlo drugačije okolnosti; imali smo odlično vrijeme i uvjete.

Ovo je on na južnom vrhu Mount Everesta.

Zadnje slovo u akronimu, dok se penjem preko Hillaryeve stepenice ovdje,

prema vrhu Everesta, je prebacivanje rizika.

Prebacivanje rizika je ustvari samo profinjen način za reći: "Ti idi prvi."

(Smijeh)

Netko drugi može preuzeti rizik.

Ima savršenog smisla.

Zašto ne?

Da vidimo što će se dogoditi nekome drugome.

Sjećate se kada ste bili djeca,

možda stojite na mostu iznad vode,

i čekate da netko drugi skoči da vidite koliko je teško,

ili na primjer skijanje, čekate da netko drugi skoči s te male litice

da vidite kako slijetanje izgleda?

Prebacivanje rizika je dobar put.

U redu, ostaviti ću vas s dva citata,

jedan je od Olimpijskog skijaškog pobjednka, Jean-Claudea Killya.

Rekao je, "Da bi pobijedili, morate riskirati poraz."

Drugi mi je sinoć pao na pamet,

a dolazi od američkog pjesnika T. S. Elliota.

Rekao je: "Samo oni koji su spremni otići predaleko će razumjeti

koliko daleko mogu zapravo ići."

Hvala lijepa, Denver.

Cijenim to!

(Pljesak)